Viktor Steinman
Zagreb, 21. rujna 1917. – Zagreb, 7. veljače 1995.
Školovanje
Diplomirao na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1942.)
Doprinos potresnom inženjerstvu
Začetnik u istraživanju građenja u potresnim područjima. Proveo opsežne studije o utjecaju armiranja zidanih konstrukcija u seizmičkim uvjetima. Dao značajan doprinos u razvoju armiranih zidova otpornih na potrese. Vodio laboratorij za statička i dinamička ispitivanja u IGH. Obnovio spomenike u Dubrovniku nakon potresa 1979.
Biografija
Rođen je 21.9.1917. u Zagrebu gdje je završio srednju školu. Diplomirao je 1942. na Građevinskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Nakon diplomiranja zapošljava se kao asistent na Katedri za mostove, ali već nakon pet mjeseci prelazi u Slavonski Brod gdje u tvornici vagona radi do kraja rata kao projektant i izvođač čeličnih konstrukcija u Mostovnom odjelu tvornice. I prve poslijeratne godine radi u Slavonskom Brodu, u istoj tvornici drugog imena (Đuro Đaković) u svojstvu projektanta sve do sredine 1947. kada se vraća u Zagreb. Idućih jedanaest godina radi u građevinskom poduzeću Tehnika te sudjeluje u obnovi i izgradnji kapitalnih industrijskih građevina u Hrvatskoj. Godine 1947. 1948. rukovodilac je sektora industrije na gradnji kompleksa Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Godine 1950. postaje šef projektnog biroa Tehnike. U razdoblju od 1951. – 1954. ponovno je na gradilištu kao rukovodilac izgradnje tvornice Rade Končar u Zagrebu u kojoj se grade industrijske hale s krovnim nosačima vrlo velikih raspona za to doba, prema projektima profesora Wernera. Nakon izgradnje gimnazije na Trešnjevci u Zagrebu vraća se za šefa projektnog biroa Tehnike nakojoj dužnsti ostaje do 1958.
Godine 1958. nagrađen je nagradom Vlade NRH za „unapređenje građenja i uvođenje novih metoda rada“, a 1957. godine nagradom Fonda za stambenu izgradnju Zagreba za racionalizaciju polumontažne stropne konstrukcije nazvane po autorima „polumontažni strop Ferenščak – Steinman“. Bila je to jedna varijanta sitnorebričastog stropa koja je investitoru tada zahuktale masovne stambene izgradnje donijela znatnu uštedu.
Godine 1958. prelazi u onda još mladi Institut građevinarstva Hrvatske na radno mjesto višeg asistenta, gdje uz savjetnika profesora R. Kuševića čini jezgru budućeg Odjela za statička ispitivanja konstrukcija. Posebno ga je zanimala tehnika laboratorijskih ispitivanja građevnih elemenata i ispitivanje velikih konstrukcija in situ. U fotodokumentaciji IGH postoji bogata zbirka građevina koje je inženjer Steinman krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina ispitivao pokusnim opterećenjem. Uveo je u praksu ispitivanja izvedenih konstrukcija tenzometarsko mjerenje deformacija, a za utvrđivanje nosivosti takvih konstrukcija rabio je kombinaciju nerazornih i razornih postupaka. Vrlo rano primjenjivao je u proračunima i tzv „rusku“ metodu, prethodnicu metode graničnih stanja. Šef Odjela za ispitivanje konstrukcija postaje 1961. i vodi ga idućih deset godina. Organizira rad Odjela, nabavlja potreban instrumentarij i okuplja mlade suradnike.
Kako je za razvoj Odjela za konstrukcije u IGH bilo nužno izgraditi laboratorij za statička i dinamička ispitivanja velikih elemenata, jer je prefabrikacija zauzimala u građenju sve značajnije mjesto, obišao je nekoliko europskih instituta koji su u tome prednjačili (Zurich, Lisabon, Madrid, Pariz), a zatim inicirao projektiranje laboratorija opremljenog suvremenom švicarskom (Amslerovom) opremom i neophodnim krutim podom za ispitivanje, tada prvim u Hrvatskoj. Laboratorij je nakon temeljitih priprema i odgađanja uzrokovanih novčanim teškoćama izgrađen 1970. godine kada u IGH započinje era suvremenih ispitivanja konstrukcija za koja je Viktor Steinman postavio temelje.
Svoj stručni i znanstveni interes usmjerio je nakon skopskog potresa 1963. na pitanja građenja zidanih zgrada u potresnim područjima. Za to su ga motivirala masovna rušenja s velikim ljudskim žrtvama suvremenih zidanih zgrada u Skoplju. O tom potresu izradio je s ekipom suradnika opsežnu dokumentaciju u tridesetak svezaka, koja je postala baza budućih istraživanja. U tadašnjem SSSR-u boravio je na specijalizaciji iz seizmičkog građenja zidanih zgrada kod tada svjetski uglednog profesora S. V. Poljakova u Moskvi i profesora Napetvaridzea u Tbilisiju.
Idućih deset godina bio je glavni istraživač na nekoliko velikih istraživačkih projekata koje su financirali savezni i republički fondovi za znanstveni rad. U tim je projektima istražio mogućnosti građenja nosivog zida od pune cigle, a zatim i od šupljih glinenih blokova u uvjetima djelovanja potresnih sila. Posebno ga je zanimao utjecaj armiranja takvog zida, jer je bilo indikacija da se tako može postići bolje ponašanje tog izrazito krhkog materijala. Vertikalni i horizontalni serklaži koji su danas kod zidanih zgrada svakodnevna pojava, bili su tada novost čije pozitivno djelovanje nije bilo u potpunosti poznato. Armiranje zidova u horizontalnim sljubnicama bio je pionirski postupak i u svjetskim okvirima, kojeg je inženjer Steinman nastojao prilagoditi domaćim mogućnostima. S ekipom suradnika ispitao je više od stotinu velikih uzoraka mijenjajući nekoliko parametara, kako bi problem sagledao u cjelini. Bio je vrlo temeljit, precizan i zahtjevan u postavljanju pokusa, njihovoj provedbi te u obradi i interpretaciji rezultata. Znao je da je suočen s materijalom osobine kojega se teško mogu kontrolirati čak i u laboratorijskim uvjetima izrade pa je svaki dio posla – od izrade uzorka do kraja ispitivanja – potrebno nadzirati.
Sudjelovao je kao promatrač u Europskom komitetu za beton koji je sedamdesetih godina pripremao suvremene propise za betonske konstrukcije, a bio je i individualni član RILEMA (Međunarodne organizacije laboratorija za ispitivanje materijala i konstrukcija).
Nakon 1970. radi u svojstvu višeg savjetnika u Zavodu za betonske i zidane konstrukcije IGH sve do odlaska u mirovinu 1979. Ipak je još iduće četiri godine surađivao kao savjetnik u IGH u dopunskom radu do polovine radnog vremena u rješavanju najtežih konstruktorskih problema na sanacijama i rekonstrukcijama. Tako je surađivao u izradi projekata obnove i obnovi kapitalnih spomenika hrvatske kulturne baštine u Dubrovniku, koji su bili oštećeni u potresu 1979. godine (Knežev dvor, tvrđava svetog Ivana, katedrala). Svojim dragocjenim savjetima i iskustvom pridonio je kvalitetnim konstruktorskim rješenjima, koja su bila usklađena i sa zahtjevima službe zaštite spomenika kulture i sa zahtjevima arhitekata i investitora.
Posljednjih deset godina života bio je u redovitom kontaktu sa svojom matičnom organizacijom – Institutom građevinarstva Hrvatske, živo se interesirajući za napredak i razvoj tvrtke.
Od mladih dana služio se vrlo dobro francuskim i njemačkim jezikom, a engleski je savladao naknadno kada je taj jezik postao dominantan u tehničkoj literaturi.
Predavao je na prvim seminarima „Cement i beton“ koje je organiziralo Društvo građevinskih inženjera i tehničara u Zagrebu. Od 1950. – 1958. bio je honorarni asistent na Katedri za izvođenje gradnji na AGG fakultetu. 1961. godine izabran je u Redakcijski odbor Građevinara. Bio je član Upravnog odbora IGH i predsjednik znanstvenog vijeća Instituta. Sudjelovao je u izradi prvih suvremenih propisa za građenje u potresnim područjima u nas. Održao je niz javnih stručnih predavanja u društvima inženjera i tehničara Hrvatske o učinku djelovanja potresa na građevine. Godine 1972. proglašen je zaslužnim članom Saveza jugoslavenskih laboratorija, a godine 1974. IGH mu dodjeljuje nagradu za životno djelo.
Rezultate do kojih je došao objavljivao je u stručnoj periodici i na domaćim i međunarodnim kongresima, te je bio jedan od rijetkih u bivšoj državi (uz imenjaka Viktora Turnšeka iz Ljubljane) koji je uočio važnost sigurnog građenja ciglom u potresnim područjima. Stručne radove započeo je objavljivati još 1949. u časopisu Građevinar. Sudjelovao je s referatom o izgradnji hale E tvornice Rade Končar na prvom kongresu konstruktera FNRJ održanom 1953. u Zagrebu. Bibliografija njegovim objavljenih radova sadrži oko 20 naslova, a desetak opsežnih elaborata o provedenim istraživanjima za znanstvene fondove imaju danas karakter neobjavljenih radova. Objavljivao je u časopisima Građevinar, Čovjek i prostor, Materijali i konstrukcije i u Obavještenjima IGH.
Izvan struke hobi mu je bila fotografija. Posebno je volio motive iz prirode i cvijeće. Bio je poznavatelj srednjovjekovnih europskih graditeljskih dostignuća, volio je lijepe umjetnosti, a desetljećima je bio pretplatnik koncerata Zagrebačke filharmonije.
U našem trajnom sjećanju ostaje uspomena na tihog i skromnog stručnjaka čiji doprinos hrvatskom konstruktorstvu možemo u cijelosti spoznati tek sada, nakon njegova odlaska. Spoznaje do kojih je došao Viktor Steinman svojim istraživačkim radom u području zidanih konstrukcija postale su trajna svojina mlađe generacije koja je potom radila na obnovi tijekom Domovinskog rata oštećenih zidanih zgrada, te i onih generacija koje dolaze i obnavljaju građevine stradale u potresu 2020. u Zagrebu i kod Petrinje. Kao kod mnogih značajnih ljudi, djelo Viktora Steinmana nadživljuje fizičko trajanje njegova autora.
Izvor: Časopis Građevinar 47 (1995)
Radovi
Više od 20 radova u časopisima Građevinar te Čovjek i prostor.
Elaborati o istraživanjima potresne otpornosti zidanih konstrukcija.