Josip Atalić upozorava da obnova nakon potresa nije proces koji se može jednostavno završiti u nekoliko godina, nego bi ulaganje u sigurnost i održavanje građevina trebalo biti trajno. Velik broj oštećenih zgrada zahtijeva mnogo vremena jer je rekonstrukcija jedan od najsloženijih oblika projektiranja. Kod postojećih građevina često se unaprijed ne zna u kakvom su stanju materijali i konstrukcija, pa svaki objekt zahtijeva detaljnu analizu. Zbog velikog broja oštećenih objekata prvo su se popravljala manja oštećenja, poput dimnjaka, kako bi se ljudima omogućio povratak u njihove domove.
Atalić smatra da je jedan od problema Hrvatske to što prije potresa nije postojala dovoljna svijest o potresnom riziku niti dovoljno razvijen sustav za upravljanje takvim katastrofama. Iskustva stečena nakon zagrebačkog i petrinjskog potresa pokazala su brojne nedostatke, ali su omogućila i njihovo postupno ispravljanje. Posebno zagovara donošenje posebnog zakona o potresima kojim bi se povezali različiti dijelovi sustava koji su trenutačno raspoređeni kroz različite propise i institucije. Cilj bi bio unaprijed pripremiti državu za buduće potrese, umjesto da se sustav organizira tek nakon katastrofe.
Obnovu dodatno usporavaju neriješeni imovinsko-pravni odnosi, nedostatak stručnih kapaciteta i potreba za usklađivanjem brzine radova s njihovom kvalitetom. Atalić upozorava da manje kvalitetne izvedbe postoje i kod novijih građevina, iako ocjenjuje da su objekti iz poslijeratne obnove uglavnom kvalitetno izgrađeni. Kod obnove kulturne baštine posebno je važno ne forsirati brzinu jer bi se nepromišljenim zahvatima mogla napraviti dodatna šteta.
