Pripremio: dr. sc. Dražen Aničić, dipl. ing. građ.
Akademija tehničkih znanosti Hrvatske
Sažetak
Područje Hrvatske pogodilo je u razdoblju od 1916. do 1996. osam razornih potresa. Prikazuju se osnovni seizmološki podatci o tim potresima i njihovi učinci na građevine, pretežito na zidane zgrade. Opisane su mjere poduzete neposredno nakon potresa, provedba procjene štete i obnova oštećenih zgrada.
Ključne riječi: potres, šteta, zgrade, Hrvatska
1 Uvodno razmatranje
Temelje potresnoga građevinarstva u Hrvatskoj postavio je Andrija Mohorovičić u svojem radu Djelovanje potresa na zgrade objavljenom u nekoliko nastavaka u časopisu Hrvatskog društva inženjera i arhitekata i u posebnoj knjižici 1911. godine, nakon njegova predavanja održanog u Društvu u ožujku 1909. Mnogi lucidni zaključci u tom pionirskom radu koji su tada mogli biti osnovani samo na promatranju ili intuiciji autora danas su potvrđeni eksperimentalno i analitičkim postupcima [1].
Zagrebački potres 22. ožujka 2020. potaknuo je istraživanje učinaka prethodnih razornih potresa koji su pogodili područja Hrvatske u dvadesetom stoljeću. Ti su potresi dobro poznati seizmolozima, a znatno manje građevinskim inženjerima. Osim prvoga u 20. stoljeću (Pokupsko, 8. listopada 1909.) na osnovi kojega je Mohorovičić došao do epohalnih otkrića o unutrašnjosti Zemlje, jedan je zaboravljen (Vinodol, 1916.), drugi je gotovo nepoznat (Imotski, 1942.), a treći je ostao u kolektivnom pamćenju stanovnika kao prekretnica u razvitku područja (Makarsko primorje, 1962.). Za ostale postoje više ili manje jasna prisjećanja starijih generacija. U tablici 1 navedeni su razorni potresi koji su pogodili područje Hrvatske u razdoblju od 1916. do 1996. godine.
Tablica 1 ‒ Osam razornih potresa na području Hrvatske u osamdeset godina
Suvremeni potresi i velik broj oštećenih zgrada zateknu obično građevinsku struku nespremnu za brzo procjenjivanje stupnja oštećenja građevina. Fakultetsko obrazovanje osposobljuje inženjere za projektiranje potresne otpornosti novih građevina ali im ne daje znanja na osnovi kojih bi mogli procijeniti stupanj oštećenja građevine nakon potresa. Među laicima vlada mišljenje da i male pukotine nenosivih građevnih elemenata čine zgradu nesigurnom, zgrade s pukotinama nosivih elemenata smatraju se neupotrebljivim, a one s jačim oštećenjima uništenim. Pa i stručnjaci koji nisu bar neko vrijeme nakon potresa proveli na terenu ili nisu projektirali obnovu potresom oštećenih građevina teško mogu objektivno procijeniti koje su građevine uporabljive, koje privremeno neuporabljive ali popravljive, a koje neuporabljive pa ih treba ukloniti. Rušenja dimnjaka, zabatnih zidova i arhitektonskih ukrasa te raspucavanje nenosivih (pregradnih) zidova uz dobro očuvanu nosivu konstrukciju nikako ne mogu biti razlogom odluke o trajnoj neuporabljivosti građevine.
Jedno je od prihvaćenih načela da se neuporabljivom i spremnom za uklanjanje smatra građevina oštećena više od 50 % njezine građevinske vrijednosti u trenutku potresa jer bi popravak i/ili pojačanje koštali više od njezina rušenja i izgradnje nove građevine. Pritom je nužno razdvojiti pojmove štete i troškova obnove.
Šteta je prema Zakonu o obveznim odnosima, Narodne novine 35/05, članak 1046. umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Da bi se odredilo umanjenje vrijednosti nekretnine prouzročene potresom treba odrediti njezinu vrijednost u trenutku nastanka štete. Za to je, osim za potpuno nove građevine, nužno primijeniti umanjenje vrijednosti zbog dotrajalosti (amortizacija) jer svaka građevina ima ograničeni uporabni vijek. Pritom se ne razmatra tržišna nego samo građevinska vrijednost koju zbog ujednačenosti procjene na cijelom pogođenom području propisuje vlast kao jedinstvenu cijenu za jedinicu ploštine nekretnine. To propisuje i Zakon [2]. Izuzetak čine građevine svrstane u kulturna dobra na koje se Zakon ne odnosi, na koje se takav način određivanja štete ne primjenjuje i za koje nije propisan njihov uporabni vijek.
Troškovi obnove obuhvaćaju skup radova kojima se oštećena građevina može dovesti u stanje otpornosti koju je imala prije potresa, u stanje u kojem će imati nešto povećanu otpornost u odnosu na prethodno stanje ili u stanje u kojem će biti u cijelosti konstrukcijski obnovljena sukladno zahtjevima suvremenih norma i propisa. Tim troškovima mogu se pridodati troškovi koji nisu izravno povezani s učinkom potresa radi poboljšanja drugih temeljnih zahtjeva propisanih Zakonom o gradnji [3] poput sigurnosti u slučaju požara, pristupačnosti tijekom uporabe (dizala i rampe) ili gospodarenja energijom i očuvanja topline (energijska obnova) i sl.
2 Učinci potresa u Vinodolu 1916.
Vinodol ili Vinodolska dolina nalazi se u zaleđu Crikvenice, a obuhvaća mjesta od Križišća do Novog Vinodolskog: Drivenik, Tribalj, Grižane-Belgrad i Bribir. Područje Vinodola u prošlosti je doživjelo nekoliko vrlo snažnih potresa [4], [5]. Posljednji takav dogodio se 12. ožujka 1916. u 4 sata i 23 minute desetak kilometara istočno od Novog Vinodolskog intenziteta u epicentru VIII° MCS ljestvice. Budući da je zabilježen na seizmografu u Zagrebu bilo je moguće izračunati njegovu magnitudu, koja je iznosila M = 5,8. Nakon njega dogodilo se mnogo slabijih naknadnih potresa, a još jedan vrlo jaki potres 14. srpnja iste godine u 21 sat i 27 minuta, intenziteta VII° MCS ljestvice i magnitude M = 5,4. Epicentar mu je bio 12 km sjeverozapadno od onog od 12. ožujka
Potres je najveću štetu prouzročio u selu Grižane, u tadašnjoj općini Grižane-Belgrad, gdje je oštetio više od stotinu kuća i gospodarskih zgrada, pri čemu ih je dvadesetak bilo neupotrebljivo za stanovanje. Oko 500 ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Srećom, nije bilo poginulih. U općini Bribir 12 kuća je srušeno, a oko 900 ih je bilo oštećeno. Potres je prouzročio štete i u Triblju, Senju, Baškoj, Brinju, Fužinama, Liču, Vratima i Drežnici.
Oštećene su zgrade građene od kamenog ziđa zidanog vapnenim mortom i s drvenim stropovima. Temeljni nedostatci takvih zgrada i oštećenja opisani su u kasnije u ovom članku.
Potres je postao udarna vijest u hrvatskom tisku, a zagrebački Jutarnji list stavio ga je 14. ožujka na naslovnicu, dajući mu prednost naspram ratnih vijesti. Brzojavne vijesti o potresu stizale su u Kraljevski Zemaljski zavod za meteorologiju i geodinamiku u Zagrebu, a list ih je objavljivao i tako čitatelje detaljnije upoznavao s njegovim posljedicama.
Istoga dana očevid na terenu provele su kotarske vlasti i osoblje tehničkih službi. Kraljevska zemaljska vlada reagirala je pravodobno i u proces otklanjanja šteta uključila državne službe. Koordinirajuće tijelo bio je Vladin Odjel za unutarnje poslove, a tehničke poslove preuzeo je novoosnovani Odjel za zgradarstvo. Terenske izvide, popis i procjenu štete te troškovnike radova za obnovu proveo je Ured iz Sušaka. Ujedno je načinjen tzv. imućstveni popis pa je stanovništvo oštećenih zgrada razvrstano u tri razreda. Prvi razred plaćao je materijal i radnike, drugi samo radnike, a za treći su razred svi radovi bili besplatni. Najveći broj kućanstava pripao je trećem razredu. Ti pripremni radovi potrajali su mjesec dana kada su imenovana dva inženjera za voditelje obnoviteljskih radova i osnovana Kraljevska građevna uprava u Grižanama. Prema današnjim pojmovima Ured na Sušaku bio je investitor i vodio nadzor nad radovima, a Uprava u Grižanama bila je izvođač.
Samo pet dana nakon potresa, u Zagrebu je dopuštenjem Kraljevske zemaljske vlade osnovanOdbor za pripomoć potresom postradaloga hrvatskog Primorja, koji je isti dan uputio proglas hrvatskoj javnosti. U proglasu se napominje da svaki nam dan donosi crne glasove o porušenim domovima, uništenom porodičnom ognjištu, bijednim beskućnicima, jadnim materama i sirotama. Odbor je osnovan da bi se dalo oduška bratskoj ljubavi i namakla nužna brza pripomoć, te da se pobrine za sabiranje dobrovoljnih prinosa i da te milodare privede k svetoj njihovoj svrsi. Nabijen patriotizmom, proglas apelira na solidarnost jer o nama se radi, o biseru našem, o kršnom, marnom, čestitom i značajnom puku na hrvatskom žalu koji ne smije da strada, ne smije da gine, ne smije da se samac bez utjehe nadje u teškoj svojoj bijedi, dok je nas ostalih Hrvata, pa ako i nismo bogatuni, ono što imamo, rado ćemo podijeliti s bratom koji nam je najjači štit protiv tudjinske najezde. Unatoč Prvom svjetskom ratu, teškoj gospodarskoj situaciji i već ranije raspisanim ratnim zajmovima odziv na proglas bio je velik.
Zbog nedostatka radne snage Vlada se već nekoliko dana nakon potresa obraća Carskoj i kraljevskoj vojsci u Zagrebu i moli da joj se na raspolaganje stavi određen broj vojnika rezervista koji bi sudjelovali u obnovi. Vojno zapovjedništvo udovoljava molbi pa na teren šalje 315 vojnika. Zahtijevanoj strukturi zanimanja ‒ 100 do 120 zidara, 10 tesara, 10 do 20 klesara, 2 kovača, nekoliko stolara, bravara i staklara ‒ vojska nije mogla udovoljiti. Većina raspoređenih vojnika bili su nekvalificirani radnici tj. nadničari. Odobrava se dvomjesečni boravak vojske na terenu. Vojska je na terenu bila već 26. travnja 2016. Smještaj i prehranu osigurala je kotarska vlast, vojska je općini plaćala trošak prehrane, a radne zadatke određivala je Kraljevska građevna uprava u Grižanama. Osim vojske na radovima obnove angažirano je i oko stotinu vinodolskih zidara i klesara. Dvomjesečno razdoblje sudjelovanja vojske u obnovi nije bilo dovoljno pa je Vlada od vojne komanda zatražila produljenje boravka vojske na terenu. Sredinom kolovoza na radovima je bilo zaposleno 168 vojnika, ali je potom stiglo još njih 40. U lipnju 2017. obnova je bila potpuno dovršena osim na području Crikvenice gdje je zbog gospodarske krize i raspada Austro-Ugarske Monarhije potrajala nešto dulje.
Organizacija i obnova potresom pogođenog Vinodola pokazala je dobro funkcioniranje državnih institucija u kriznom razdoblju Prvoga svjetskog rata unatoč nedostatku novce, radne snage i građevnih materijala.
3 Učinci potresa u Imotskom 1942.
U [6] i [7] o potresu u Imotskom navode se ovi podatci: potres koji je 29. prosinca 1942. u 4:42 godine razorio Imotsku krajinu bio je dotad najrazorniji potres u ovom području. Magnituda potresa ocijenjena je 6,2, intenzitet IX⁰, a hipocentar je bio na dubini od osam kilometara na granici s Bosnom i Hercegovinom. Pod ruševinama kuća poginula je najmanje 21 osoba, a točan broj ozlijeđenih nije zabilježen. U više okolnih sela bilo je razrušenih kuća građenih kamenom s teškim pokrovima i neprikladnim krovištima. U starim kamenim kućama uz snažan tresak popadali su predmeti, žbuka sa zidova i stropova, a zidovi se razdvojili. Najpogođenije je bilo Imotsko polje i pripoljska sela gdje su kuće gotovo u cijelosti srušene. Na planinskim obroncima na kućama su oštećeni krovovi i dimnjaci. Najteže su stradala sela na jugozapadnom rubu polja. U Kamenmostu srušena je skoro svaka kuća, a ljudi su se usred zime sklonili u improvizirane nastambe ili zemunice. Više stotina obitelji ostalo je bez krova nad glavom. Zbog ratnih prilika ovaj je potres ostao na rubu javnog zanimanja.
4 Učinci potresa u Makarskom primorju 1962.
Potres 7.1.1962. magnitude 5,9, intenziteta VIII⁰ i potres 11.1.1962. magnitude 6,1 i intenziteta VIII⁰ ‒ IX⁰ s epicentrima u moru između Brača i Hvara, uz mnoštvo naknadnih potresa magnitude veće od 5,0, uz podzemne tutnjave i lavine kamenja koje se obrušavalo s Biokova na ceste i sela, porušene potporne zidove uz ceste, uz pojavu novih izvora zamućene vode i registrirane udare longitudinalnih potresnih valova u moru na brodove koji su se zatekli u blizini, ali i one u udaljenoj ratnoj luci Lora kraj Splita [8] ‒ u razmaku od četiri dana prouzročili su golemu materijalnu štetu i trajno promijenili život stanovništva koje je nakon evakuacije poslije potresa pokrenulo turizam u Makarskom primorju. Potres je prouzročio i tsunami [9].
Stradala su sva naselja između Makarske i Ploča. Više od 3200 kuća proglašeno je neupotrebljivim, oko 15 000 bilo je oštećenih uz desetke javnih građevina i oštećene ceste. Osim toga, oštećene su zgrade i na širem području ‒ u Metkoviću, Stonu, na Pelješcu i istočnom dijelu Hvara, ali i u unutrašnjosti do Vrgorca i Ljubuškog. O oštećenjima građevina u tom potresu objavljen je samo jedan stručni rad [10] koji vrlo dobro opisuje ponašanje i štete na zgradama izgrađenim od kamena ili betona.
Tipične zgrade u selima i zaseocima koje su najviše oštećene ili urušene bile su prizemne kamene kuće na kamenim temeljnim zidovima zidanim u slabom vapnenom mortu i sa slabo popunjenim šupljinama između dvaju slojeva zida. Stropne konstrukcije su drveni grednici slobodno položeni i nepovezani sa ziđem. Krovišta su drvena od neuredno spajanih dijelova s teškim pokrovom od kamenih ploča ili kupa. Slabo povezani zidovi rasklapali su se tako da su najveći pomaci bili pri njihovu vrhu.
Katnice toga tipa ponekad imaju izvana vidljive metalne spone („željezne ključeve“, njem. Schlieβe) koje povezuju strop sa ziđem. Takve su zgrade pretrpjele manja oštećenja i uglavnom se nisu urušile. Nenosivi zidovi u tim zgradama su raspucali. Bolje su prošle zgrade izgrađene od pravilnih komada kamena s tanjim sljubnicama u odnosu na zgrade izvedene od nepravilno oblikovanog lomljenog kamena, nepravilnih i debelih sljubnica i ispunskog sitnijeg lomljenog kamena. Visina kvalitetnije izvedenih kamenih zgrada sa sponama ne prelazi tri etaže (prizemlje i dva kata). Više od polovine zgrada na cijelom području bilo je izgrađeno prije 1900. godine.
Zgrade izvedene od lijevanoga betona (često izvana neožbukane) s armiranobetonskim stropnim konstrukcijama nisu bile ozbiljno oštećene, a manje pukotine moglo se lako popraviti. U njima su čak i pregradni zidovi ostali neoštećeni. Okvirne armiranobetonske konstrukcije nisu oštećene iako uopće nisu bile projektirane za preuzimanje potresnoga djelovanja [10].
Organizacija zbrinjavanja postradalog stanovništva neposredno nakon potresa bila je uzorno organizirana unatoč zimskim uvjetima, hladnoći, vjetru i kiši. Već nakon prvog potresa razmotrena je mogućnost da se postradali stanovnici iz ugroženih podbiokovskih naselja trajno presele bliže moru. Sat i po nakon drugog potresa općinski je stožer odlučio o evakuaciji Makarske i podbiokovskih naselja [11]. U evakuaciji su sudjelovali brodovi civilne plovidbe i Jugoslavenske ratne mornarice. U susjednim naseljima uz more podignuto je nekoliko stotina šatora, organizirane su poljske kuhinje i medicinska služba. Postradali su smješteni u više radničkih odmarališta, zgrade Ferijalnog saveza i druge raspoložive smještajne jedinice. Tri dana nakon drugog potresa organizirana je evakuacija prema Splitu, Kaštelima, Biogradu, Zadru pa sve do Poreča i Osijeka za oko 6000 osoba. Konačan broj evakuiranih bio je oko 19 000. Za raščišćavanje ruševina uključeni su muškarci, a Odbor za obnovu koordinirao je radove. Za stanovnike napuštenih naselja poput Gornje Podgore osigurani su povoljni krediti, pojednostavnjeno izdavanje lokacijske i građevinske dozvole te projekti novih stambenih zgrada i donacije građevinskog materijala pa je već do ljeta 1962. izdano oko 180 novih lokacijskih dozvola. Potresi na području Makarske bili su prekretnica u životu pogođenog stanovništva i u kratkom vremenu doprinijeli procvatu turizma na jadranskoj obali [11].
5 Učinci potresa na području Slavonskog Broda 1964.
Seizmološki i građevinski aspekti potresa od 13.4.1964. iscrpno su prikazani u [12]. Epicentar potresa bio je na južnim obroncima Dilj gore, magnituda 5,6, a intenzitet VIII⁰. Štete su zabilježene u osam sela sjeverno od Slavonskoga Broda, dok se potres osjetio na širokom području Slavonije u krugu od 250 km, u Osijeku, Đakovu, Vukovaru, Vinkovcima, Našicama i Požegi. Više slabijih udara slijedilo je nakon glavnog.
U Slavonskom Brodu oštećenja su bila u rasponu od velikih do umjerenih. Na širem administrativnom području grada srušeno je 2170 stambenih zgrada a teško oštećeno 3737. Bile su zahvaćene i javne građevine svih djelatnosti ‒ školstva, zdravstva, kulture, uprave i gospodarstva. Tipične zgrade starije gradnje bile su prizemnice ili jednokatnice izgrađene od drvene građe ili od pune opeke s drvenim grednicima kao stropovima. Temelji su od opeke ili kamena, a zabatni zidovi često izvedeni kao kanatne stijenke. U središtu grada bio je niz višekatnica izgrađenih od pune opeke s monolitnim stropovima. Stupanj oštećenja bio je ovisan i o starosti zgrada i kvaliteti gradnje.
Najviše su teško oštećene ili srušene seoske stambene i gospodarske zgrade izvedene od nepečene opeke s dodatkom pljeve (ćerpiča). Tek nešto bolje prošle su zgrade kanatne gradnje – drvenih kostura ispunjenih nepečenom ili pečenom opekom. Ovisno o poštivanju temeljnih zanatskih pravila ‒ manje su oštećene one s pravilnim spojevima stupaca, greda i kosnika, sa zdravom nedotrajalom građom i učinkovitom vezom drvenoga kostura i ispunskoga ziđa. Većina zabatnih tavanskih zidova („lastavice“) prevrnula se izvan gabarita zgrade. Velik broj zgrada toga tipa u selima i gradskoj periferiji postao je nakon potresa neupotrebljiv.
Zgrade zidane punom opekom, stambene i javne nisu imale više od tri etaže (prizemlje i dva kata). Kako kod starijih zgrada zidovi okomitih smjerova nisu bili ničim povezani osim zidarskim vezom do oštećenja je dolazilo prevrtanjem zidova izvan vlastite ravnine (engl. out-of-plane bending) jer ih slobodno oslonjeni drveni grednici nisu ničim pridržavali. Kod seoskih je zgrada strop često bio ujedno i dio krovne konstrukcije – ista je drvena greda bila dio krovne visulje i dio stropa. Kod zidova loše kvalitete javljale su se kose i X-pukotine pa je upotreba zgrade postala opasna i nemoguća.
Zgrade izgrađene s monolitnim stropnim konstrukcijama i horizontalnim serklažima znatno su bolje odoljele potresnim silama. Tipične armiranobetonske stropne konstrukcije toga doba bili su sitno rebrasti stropovi, polumontažni stropovi od predgotovljenih gredica (tipovi Avramenko, Herbst i dr.), monta-stropovi od armiranih opečnih gredica s opečnim ispunskim elementima i tlačnom pločom i ploče izlivene na mjestu. I ziđe je bilo kvalitetnije: zidni elementi su betonski blokovi, šuplji opečni elementi ili puna opeka, a mort je uobičajeno vapneno-cementni. Oštećenja zgrada svela su se na pukotine pregradnih zidova, padanje žbuke s plafona, a rjeđe na koju pukotinu u nosivom ziđu. Iako, i kod tih je zgrada bilo iznimaka pa su se veće štete mogle pripisati slaboj kvaliteti ugrađenog materijala, propustima u izvedbi ili početno pogrešnoj koncepciji nosive konstrukcije. Drvena dvostrešna krovišta sve više zamjenjuju ravni krovovi s hidroizolacijom. Jedini neboder u Slavonskom Brodu, deveterokatnica izgrađena kao okvirna konstrukcija pretrpjela je tek neznatno oštećenje.
Više javnih zgrada bilo je oštećeno do stupnja da njihova otpornost i stabilnost nisu bili ugroženi pa su se nakon popravaka mogle vratiti svojoj namjeni. Zbog urušavanja dijelova dvaju tvorničkih dimnjaka, jednog visokog 65 m, i pada opeke na okolne zgrade, te su zgrade djelomično uništene. Nekoliko seoskih crkava je oštećeno i raspucalo se na dijelovima lukova, svodova glavnoga broda i lukovima iznad vrata i prozora i na zvonicima.
I na većim udaljenostima od epicentra, u Osijeku, Đakovu, Borovu, Vukovaru i Vinkovcima zabilježene su manje štete poput rušenja kućnih dimnjaka, pojave pukotina na nenosivim dijelovima i većim oštećenjima starijih zgrada. U zaključku u [12] navodi se da građevine izvedene suvremenim načinom građenja nisu pretrpjele gotovo nikakve štete ... te da se pokazalo da treba graditi prema pravilima istinskog građevnog umijeća ... pa će se dobiti građevine koji će dati maksimalno moguću sigurnost za ljudske živote, a materijalne štete će se svesti na minimum.
6 Učinci potresa na području Knina 1970.
Posljedicama potresa magnitude 5,5 i intenziteta VIII⁰ zahvaćeno je područje od oko 500 km2 na teritorijima tadašnjih općina Knin, Drniš i Sinj. Terenskim obilascima na oko 60 lokacija vizualnim pregledima procijenjen je stupanj intenziteta potresa, a na osnovi prikupljenih podataka nacrtane su izoseiste i određen epicentar potresa. Lokacija tako određenog epicentra za oko 15 km odstupala je od epicentra određenog instrumentalno na osnovi analize seizmograma nekoliko europskih postaja [13].
Konstrukcijski sustavi kamenom građenih zgrada na kninskom području istovjetni su onima na područjima pogođenim potresima u Vinodolu, Imotskoj krajini i na Makarskom primorju pa su i posljedice bile vrlo slične. Seoske kuće i dio starih gradskih imaju iste nedostatke koji su već navedeni kod prikaza prethodnih potresa. Opće značajke oštećenja kamenih zgrada kninskog područja mogu se svesti na:
‒ odvajanje kamenih zidova po opsegu zgrade od drvenih stropova uz pojavu horizontalnih pukotina po spojevima
‒ odvajanje uzdužnih i poprečnih zidova duž vertikalnih spojnih linija
‒ odvajanje pregradnih zidova od nosivih
‒ pojavu strmih ili gotovo vertikalnih pukotina na plohama debelih zidova (rastresanje)
‒ urušavanje krovnih zabata („lastavica“) prevaljivanjem izvan ravnine zida
‒ kose pukotine u pregradnim zidovima izvedenim od šuplje opeke
‒ jača oštećenja viših katova u odnosu na niže
‒ jača oštećenja zgrada na padinama i onih temeljenih u dvije razine
‒ rušenja dimnjaka
‒ klizanje i pad teških pokrova od kamenih ploča.
Na zgradama od opeke i armiranog betona, bez obzira na vrstu nosivog sustava nije došlo ni do kakvih konstrukcijskih oštećenja. Sekundarne pojave kao uske pukotine na spojevima pregradnih i nosivih zidova i mjestimično otpadanje žbuke s plafona izazvale su kod stanovništva veću pozornost nego li što to zaslužuju.
7 Učinci potresa na dubrovačkom području 1979.
Epicentar potresa 15.4.1979. bio je u Jadranskom moru, između Bara i Ulcinja, oko 15 km udaljen od obale i oko 80 km jugoistočno od Dubrovnika. Velike ljudske žrtve (136 poginulih i više od 1000 ranjenih) i golemu štetu pretrpjela su naselja uz crnogorsku obalu pa i mnoga u unutrašnjosti. Magnituda potresa bila je 7,0 a intenzitet IX⁰. Na dubrovačkom području intenzitet potresa ocijenjen je sa VII⁰ i oštetio je šire područje općine, no najviše staru gradsku jezgru. U izvještaju o šteti navedeno je da je potresom oštećena 1071 građevina različitih namjena, od toga 885 stambenih i poslovnih, ukupne ploštine oko 342 000 m2. Na širem području evidentirana je šteta na još 300 građevina u Konavlima, Župi dubrovačkoj, Slanom i sve do Stona [14], [15].
Zavod za obnovu Dubrovnika osnovan ubrzo nakon potresa operativno je vodio poslove planiranja, istraživanja, izrade projekata i elaborata te izvedbu radova obnove. Skupine hrvatskih stručnjaka i javnih radnika sudjelovale su u obnovi u Odboru za praćenje i usmjeravanje obnove spomenika kulture na području općine Dubrovnik kojeg je 1981. osnovao Sabor SRH, a potom od 1984. u Stručno-savjetodavnoj komisiji sastavljenoj od istaknutih jugoslavenskih znanstvenika i praktičara u zaštiti spomenika kulture. Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika i Provedbeni urbanistički plan stare gradske jezgre Dubrovnika donijeti su 1986. Do 1989. godine obnovljena je skupina najvažnijih spomenika kulture ukupne ploštine 34 000 m2, a daljnju realizaciju već pripremljenih projekata u predjelu Pustijerna za oko 12 000 m2 prekinuo je Domovinski rat [16], [17], [18].
Potres je nametnuo izradu dugoročnog programa obnove jer je gradska jezgra pogođena potresom bila u lošem stanju zbog dotrajalosti i zapuštenosti. „Koncept obnove Dubrovnika morao je biti zasnovan na dvije datosti: ugroženosti grada potresima i njegova statusa spomeničke cjeline najviše vrijednosti. Zahtjevi koji proizlaze iz ta dva zahtjeva mogu se u provedbi iskazati kao proturječni: vrijednost spomenika nalaže strogo poštivanje i očuvanje njihove izvorne strukture i oblika, a njihovo konstrukcijsko osiguranje od najjačih potresa ... velike zahvate u korpusu građevine“ [16, str.6]. Obnova je tekla u neprekinutoj suradnji stručnjaka ‒ projektanata arhitekata i građevinskih inženjera, povjesničara umjetnosti, konzervatora, arheologa i gradskih službi kao investitora, a tijekom radova i izvođača i nadzornih inženjera. U projektima je postignuta skladna ravnoteža interesa investitora i njegovih potreba za buduće namjene građevina, stajališta povjesničara umjetnosti za očuvanjem povijesnih i umjetničkih vrijednosti zgrada, arhitekata za oblikovanjem obnavljanih prostora i građevinskih inženjera za postignućem povećane otpornosti zgrada bez uklanjanja povijesnog tkiva uz minimalne (uglavnom nevidljive) konstrukcijske zahvate. U deset godina obnove obnovljene su kapitalne građevine u Starom Gradu: Knežev dvor, katedrala, zgrada općine, kazalište Marin Držić, gradska kavana i kino, muzička škola, osnovna škola, žitnica Rupe, tvrđava Revelin, tvrđava sv. Ivana, nekoliko „palača“, sklop zgrada na Gundulićevoj poljani u gradskoj jezgri, sva tri gradska zvonika, franjevački samostan Rožat u Rijeci dubrovačkoj, franjevački samostan u Slanom i dr.
Mnogo godina nakon obnove Dubrovnika u medijima i stručnoj javnosti pojavila su se dva oprečna stajališta: a) da je obnova bila vrlo uspješna, kako organizacijski tako i u smislu poštivanja konzervatorskih zahtjeva i b) da su građevinari „zabetonirali Dubrovnik“ i na kulturnim spomenicima počinili štetu pa da su se zbog tih zahvata na građevinama pojavila nova oštećenja. Obje teze ponovljene su u komentarima pojedinih stručnjaka u medijima u raspravama o budućoj obnovi i nakon potresa u Zagrebu 22. 3. 2020.
Nesporno je da su svi arhitektonski i građevinski zahvati na spomenicima kulture nakon potresa u Dubrovniku provedeni uz suglasnost najvećih tadašnjih autoriteta u zaštiti baštine, restauratora i arheologa (M. Prelog, N. Grujić, V. Marković, D. Stepinac, M. Planić ‒ Lončarić, A. Badurina, K. Horvat, J. Stošić, E. Pohl, H. Malinar), a ne samovoljom projektanata i izvođača. Nakon zagrebačkog potresa 22.3.2020. upravo je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske „upozorilo na bogato iskustvo struke vezano za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, koja je uspješno provedena“. Neutemeljene su kritike [20] da primjerice „složeno kameno tkivo Kneževa dvora nije ostalo pošteđeno nekih vrlo radikalnih intervencija čije posljedice nisu bile ili nisu mogle biti u potpunosti sagledane“ ili kako „zbog ukrućivanja građevine ... manja podrhtavanja ili slijeganja terena ne distribuiraju sile ravnomjerno (!) što za posljedicu ima pucanje pojedinih zidova i dijelova kamene plastike.“ Ili kako je ubrzano propadanje kamene plastike povezano sa zamorom materijala (!) i čestim seizmičkim aktivnostima manjih intenziteta. Također je neosnovano stajalište [20] kako će se „razmjeri dugoročne štetnosti ishitrenih konzervatorsko-restauratorskih radova koji su provedeni bez dostatne svijesti o krhkosti ovog prvorazrednog kamenog spomenika potpuno moći obuhvatiti tek u desetljećima koja slijede“.
8 Učinci potresa na području Knina 1986.
Potres je bio magnitude 5,5 kao i onaj iz 1970. i intenziteta VII⁰ ‒ VIII⁰ i prouzročio je na zgradama gotovo jednaka oštećenja pa se to ovdje neće ponavljati. Seizmološke okolnosti potresa bile su temeljito proučene [21]. Razlika u odnosu na prethodne potrese bila je ta što je za obradu podataka o štetama prikupljenih na terenu bio pripremljen računalni program pomoću kojega se mogao proračunati novčani ekvivalent štete [22]. Obrasci koje su popunjavale stručne ekipe na terenu sadržavali su podatke o oštećenju zgrada, opreme (strojeva), sirovina, proizvoda, vozila, pokretne imovine, kulturnih dobara te troškove povezane s nepogodom. Ograničujući se samo na prikaz popisa i procjenu štete za zgrade ‒ prikupljeni podatci sadržavali su:
‒ jedinstveni redni broj obrasca
‒ ime i prezime vlasnika ili naziv pravne osobe
‒ adresu građevine, općinu i šifru djelatnosti pravne osobe
‒ šifru građevine prema namjeni, godinu izgradnje, veličinu
‒ stupanj oštećenja, tip konstrukcije, postojanje osiguranja nekretnine
‒ vlasništvo – privatno ili (tada) društveno
‒ broj stanova, ukupnu bruto ploštinu, broj kućanstava i osoba.
U računalnom programu automatski se unosila jedinična cijena, stupanj istrošenosti (amortizacija), bruto ploština koja se pretvarala u neto ploštinu i proračunao ukupan iznos štete za građevinu. Šifra građevine uključivala je unos 17 kodova za konstrukcijske tipove (zgrade od kamenog i opečnog ziđa raznih vrsta i više vrsta armiranobetonskih, čeličnih i drvenih konstrukcija). Stupnjevi oštećenja imali su šest kategorija ‒ od najmanjih (tri zelene kategorije), umjereno i jače oštećenih (dvije žute kategorije) i uništenih građevina (jedna crvena kategorija). Za proračun štete upotrijebljene su krivulje oštetljivosti tako da je svaki konstrukcijski tip ili skupina imao je svoju krivulju, a svaka kategorija oštećenja određeni postotak štete pripisan tom konstrukcijskom tipu. Krivulje oštetljivosti bile su definirane vlastitim prethodnim analizama za česte konstrukcijske tipove dok su za neke rjeđe bile preuzete iz literature.
Iznos šteta proračunan je prema propisanoj jedinstvenoj metodologiji i jedinstvenim cijenama koje je propisalo resorno ministarstvo. Unos podataka provodio se svakodnevno kako su pristizali terenski podatci pa je konačna obrada bila dovršena nekoliko sati nakon unosa posljednjih podataka. Iako je računalna obrada bila provedena na tada jedino dostupnim osobnim računalima IBM/PC/AT 286, s današnje pozicije vrlo skromnih računalnih mogućnosti, ona je uspješno okončana, a podatci su predani državnim vlastima i poslužili su za donošenje odluka o hitnim mjerama i dugoročnoj pomoći postradalom kraju.
9 Učinci potresa na području Stona 1996.
Epicentar potresa koji se dogodio 5. 9. 1996. bio je u moru blizu Slanog i zahvatio je općine Ston i Dubrovačko Primorje na području velikom oko 400 km2. Magnituda je bila 6, a intenzitet VIII⁰. Potres je sa seizmološkog stajališta detaljno obrađen [23]. Epicentar je relociran na kopno nedaleko Slanog, a predložen je i kompleksan proces rasjedanja na temelju analize InSAR snimaka [24]. Svojstva serije naknadnih potresa obrađena su u [25], a seizmičko mikrozoniranje Stona i usporedba šteta i akcelerograma sa svojstvima lokalnog tla u [26].
Oštećene su kamene i gospodarske zgrade u Stonu i u selima na širem području. Dio zgrada u vrijeme potresa bio je nenastanjen ili napušten. Prema zakonom propisanoj metodologiji procijenjena je šteta, a zgrade su razvrstane u tri kategorije upotrebljivih (zelene), dvije kategorije privremeno neupotrebljivih (žute) i jednu kategoriju predviđenih za rušenje (crvene). Od ukupno 884 tako razvrstanih stambenih zgrada 2/3 bilo je upotrebljivih a 1/3 ostalih. Obnova prve tri kategorije (zelene) bila je prepuštena vlasnicima uz državnu potporu ovisnu o procijenjenoj kategoriji oštećenja [27], [28].
Potres se dogodio neposredno nakon kraja Domovinskog rata tijekom kojeg je dio stanovnika trajno napustio područje. Zbog nedovoljnog broja aktivnog stanovništva, starenja i iseljavanja ruralnom je području zaprijetilo gašenje pa su planirane mjere obnove postale upitne. Prema Okvirnom planu obnove odlučeno je da se obnovi naselje Ston kao iznimno vrijedna baština koja je u sastavu Dubrovačke Republike bila još od 1333. godine. Sam Ston imao je 2011. godine tek 528 stanovnika, a 17 naselja u sastavu općine još 2064 stanovnika, prosječno 121 po naselju. Općina Dubrovačko Primorje sa sjedištem u Slanom iste je godine imala 2216 stanovnika u 20 naselja.
Za obnovu je Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu u suradnji s drugim kompetentnim ustanovama izradio konzervatorske smjernice kojima su definirani uvjeti obnove za tri razine: za cijelo područje, za svaki stambeni blok u Stonu i za svaku zgradu iznimne važnosti. Postignut je kompromis između izrade replika i postignuća propisane sigurnosti zgrada. Kako svaki blok omeđen četirima ulicama čini jednu konstrukcijsku cjelinu jer su zidovi susjednih kuća najčešće zajednički i jer između kuća ne postoje razdjelnice (dilatacije), odziv na potresno djelovanje nemoguće je razdvojiti za svaku kuću. Zato se obnavljao blok po blok. U cijelosti je zadržan i obnovljen vanjski izgled zgrada ne mijenjajući gabarite otvora, kamene igle, ukrasne elemente i krovišta. Upotrijebljen je kamen kao tradicijski materijal. Unutrašnjost kuća obnovljena je ugradnjom armiranobetonskih stropnih konstrukcija umjesto starih drvenih grednika. Instalacije su izvedene sukladno potrebama suvremenog stanovanja. Tek desetak iznimno vrijednih kuća obnovljeno je s novim drvenim stropnim konstrukcijama i injektiranjem zidova, prihvaćanjem rizika zbog nešto manje sigurnosti.
Za napuštene kuće u Stonu bilo je planirano da ih država otkupi od vlasnika, a ako se dogovor ne postigne da se one vlasnicima oduzmu (izvlaste), a zatim obnove i daju zainteresiranima na upotrebu ili prodaju. Nije poznato je li taj plan do danas ostvaren. Za seoske kuće koje su u usporedbi s onima u Stonu bile slabije građene, lošije održavane, na manje dostupnim lokacijama i više oštećene u potresu postavilo se pitanje opravdanosti njihove obnove. Ima li smisla obnavljati kuće koje će ionako uskoro ostati prazne zbog iseljavanja i starenja stanovnika? Povratak raseljenih osoba iz grada u selo nije se činio ostvarivim. I za taj segment obnove sela nije poznato je kako je realiziran. Tek će podatci iz popisa stanovništva 2021. pokazati stvarni učinak obnove tog područja.
10 Zaključak
Osam razornih potresa pogodilo je područje Hrvatske u razdoblju od 1916. do 1996. godine. Oni su na pretežito zidanim građevinama prouzročili znatnu materijalnu štetu, dok je broj ljudskih žrtava bio malen. Organizacija pomoći stanovništvu i organizacija obnove građevina bila je na zavidnoj razini već nakon potresa Vinodolu 1916., ali i nakon potresa u Makarskoj 1962. unatoč tada ograničenim tehničkim mogućnostima. Razvojem društva i uvođenjem novih kriterija sigurnosti obnova oštećenih zgrada postaje sve složenija, a sve je više administracije i stručnjaka uključeno u obnovu, pa obnova traje dulje unatoč golemom tehničkim napretku i mogućnostima primjene suvremenih materijala. Nove spoznaje u seizmologiji i potresnom građevinarstvu o djelovanju potresnih sila na zgrade i zakonski zahtjevi za postizanjem normirane razine otpornosti građevina na potres iziskuju izvedbu složenih konstrukcijskih pojačanja koja uz razumne troškove ponekad nije moguće izvesti. Svi se moraju suočiti s činjenicom da građevine imaju ograničeni uporabni vijek i životni ciklus i da se u određenom trenutku mora donijeti odluka o njihovu uklanjanju.
LITERATURA
[1] Aničić, D. 1999. Andrija Mohorovičić ‒ osnivač hrvatskog potresnog inženjerstva. Građevinar. 49 (1999) 6. 299 ‒ 307 i Znanstveni skup: Andrija Mohorovičić 140. obljetnica rođenja. Državni hidrometeorološki zavod. Zagreb. 1998. 53-60.
[2] Zakon o ublažavanju i uklanjanju posljedica prirodnih nepogoda. Narodne novine 16/2019
[3] Zakon o gradnji. Narodne novine 153/2013, 20/2017, 39/2019, 125/2019.
[4] Kirinčić, M. Potres u Baški 1916. https://otok-krk.org>krk>potres-u-baški-1916-godine (pristupljeno 30. prosinca 2022.)
[5] Špalj, S. Potres u Vinodolu 1916. godine. Diplomski rad. Filozofski fakultet Rijeka. 2014. CROSBI 740193 i Špalj Stjepan. Potresu u Vinodolu 1916. u: Zaboravljeni rat 1914. – 1918. Muzej Grada Crikvenice. Crikvenica.2015. ISBN 978-953-56521-5-1.
[6] Imotske novine 29.12.2017. Neovisni portal. Potres u Imotskoj krajini 1942.
[7] Herak, D., Herak, M. 2012. Seizmičnost i potresna opasnost na Makarskom primorju. U: Mustapić Marko; Hrstić, Ivan, ur.: Makarsko primorje danas. Makarsko primorje od kraja Drugog svjetskog rata do 2011. Biblioteka Zbornici – knjiga 40. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Grad Makarska. Zagreb. 265‒276. ISBN 978-953-6666-87-4.
[8] Luburić, D. 2020. Učinak udarnog vala potresa u Makarskom primorju na vojno plovilo u ratnoj luci Lora kraj Splita. Osobno priopćenje. Split. 15. 6. 2020.
[9] Herak, M., Orlić, M, Kunovec-Varga, K. 2001. Did the Makarska earthquake of 1962 generate a tsunami in the central Adriatic archipelago? Journal of Geodynamics. 31. 1. 71-86.
[10] Nonveiller, S. 1962. Oštećenja građevinskih objekata od potresa u Dalmaciji. Građevinar. 14. 2. 33‒37
[11] Hrstić, I. Zbivanja u Makarskom primorju tijekom i nakon potresa 1962. godine. U: Mustapić Marko; Hrstić, Ivan, ur.: Makarsko primorje danas. Makarsko primorje od kraja Drugog svjetskog rata do 2011. Biblioteka Zbornici – knjiga 40. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar i Grad Makarska. Zagreb. 277‒296. ISBN 978-953-6666-87-4
[12] Mileta, A. 1966. Potres u području Slavonskog Broda 13. IV. 1964. Građevinar. 18. 3. 114‒121 i 18. 5. 199‒204
[13] Aničić, D. 1971. Potres u Kninu i okolici. Građevinar. 23. 9. 291‒294
[14] Knežević, S., ur. 1989. Obnova Dubrovnika 1979–1989. Zavod za obnovu Dubrovnika. Dubrovnik.
[15] Nadilo, B. 2013. Skupa i dugotrajna obnova uoči ratnih razaranja. Građevinar. 65. 8. 782‒285.
[16] Aničić, D. 1989. Seizmička ojačanja nosivih konstrukcija spomenika kulture u Dubrovniku. U: Knežević, S., ur.: Obnova Dubrovnika 1979‒1989. Zavod za obnovu Dubrovnika.
[17] Aničić, D. 1992. Ten Years of Cultural Monuments Rehabilitation in Dubrovnik. Proceedings of the 10th World Conference on Earthquake Engineering. 19‒25 July 1992. Madrid, A. A. Balkema. Rotterdam. Brookfield. Vol. 9. 5333‒5336
[18] Aničić, D. 1994. Historic Monuments in Zones of High Seismicity: Vulnerability and Stregthening, in: A. Rutenberg, ed.: Earthquake Engineering, Proceedings of the Seventeenth Regional European Seminar on Earthquake Engineering. Haifa Israel. Sep. 5-10,1993. A. A. Balkema. Rotterdam.431‒442.
[19] Aničić, D., Steinman, V. 1983. Seizmičko ojačanje Kneževa dvora u Dubrovniku. U: Mijušković, Slavko, ur.: Kulturna baština Balkana i seizmički problemi. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Titograd. 209‒224.
[20] Ivanović, M. 2016. Obnova Kneževa dvora u Dubrovniku nakon potresa. Mostarijensia. 20. 1-2. 79‒92
[21] Herak, M., Jukić, M. 1993. Fault-plane solution for the earthquake of 25 November 1986 near Knin, Croatia. Geofizika. 10. 61‒68
[22] Aničić, D., Radić, D. 1990. Computerized Assessment of Earthquake Damage. In: Koridze, A. Earthquake Damage Evaluation and Vulnerability Analysis of Building Structures. OMEGA Scientific. Wallingford. England. 1‒18.
[23] Markušić, S., Herak, D., Ivančić, I., Sović, I., Herak, M., Prelogović, E. 1998. Seismicity of Croatia in the period 1993-1996 and the Ston-Slano earthquake of 1996. Geofizika. 15. 83-101.
[24] Govorčin, M., Herak, M., Matoš, B., Pribičević, B., Vlahović, I. 2020. Constraints on Complex Faulting during the 1996 Ston-Slano (Croatia) Earthquake Inferred from the DInSAR. Seismological and Geological Observations. Remote Sensing, 12. 1157. doi: 10.3390/rs12071157 (OPEN ACCESS: http://www.mdpi.com/2072-4292/12/7/1157)
[25] Herak, M., Herak, D., Markušić, S., Ivančić, I. 2001. Numerical modeling of the Ston-Slano (Croatia) aftershock sequence. Studia geophysica et geodaetica, 45. 251-266.
[26] Herak, M., Allegretti, I., Herak, D., Kuk, K., Kuk, V., Marić, K., Markušić, S., Stipčević, J. 2010. HVSR of ambient noise in Ston (Croatia) ‒ comparison with theoretical spectra and with the damage distribution after the 1996 Ston-Slano earthquake. Bulletin of Earthquake Engineering. 8. (3). 483-499. doi:10.1007/s10518-009-9121-x.
[27] Lupis, V. B. 1997. Ston u trešnji: Ston 5. rujna 1996. Matica hrvatska. Ston.
[28] Stojan, A., Stiplašek, B. 1997. Obnova potresom oštećenog Stona i dubrovačkog područja. Građevinar. 49. 9. 497‒504