Epicentar potresa 15.4.1979. bio je u Jadranskom moru, između Bara i Ulcinja, oko 15 km udaljen od obale i oko 80 km jugoistočno od Dubrovnika. Velike ljudske žrtve (136 poginulih i više od 1000 ranjenih) i golemu štetu pretrpjela su naselja uz crnogorsku obalu pa i mnoga u unutrašnjosti. Magnituda potresa bila je 7,0 a intenzitet IX⁰. Na dubrovačkom području intenzitet potresa ocijenjen je sa VII⁰ i oštetio je šire područje općine, no najviše staru gradsku jezgru. U izvještaju o šteti navedeno je da je potresom oštećena 1071 građevina različitih namjena, od toga 885 stambenih i poslovnih, ukupne ploštine oko 342 000 m2. Na širem području evidentirana je šteta na još 300 građevina u Konavlima, Župi dubrovačkoj, Slanom i sve do Stona [14], [15].
Zavod za obnovu Dubrovnika osnovan ubrzo nakon potresa operativno je vodio poslove planiranja, istraživanja, izrade projekata i elaborata te izvedbu radova obnove. Skupine hrvatskih stručnjaka i javnih radnika sudjelovale su u obnovi u Odboru za praćenje i usmjeravanje obnove spomenika kulture na području općine Dubrovnik kojeg je 1981. osnovao Sabor SRH, a potom od 1984. u Stručno-savjetodavnoj komisiji sastavljenoj od istaknutih jugoslavenskih znanstvenika i praktičara u zaštiti spomenika kulture. Zakon o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika i Provedbeni urbanistički plan stare gradske jezgre Dubrovnika donijeti su 1986. Do 1989. godine obnovljena je skupina najvažnijih spomenika kulture ukupne ploštine 34 000 m2, a daljnju realizaciju već pripremljenih projekata u predjelu Pustijerna za oko 12 000 m2 prekinuo je Domovinski rat [16], [17], [18].
Potres je nametnuo izradu dugoročnog programa obnove jer je gradska jezgra pogođena potresom bila u lošem stanju zbog dotrajalosti i zapuštenosti. „Koncept obnove Dubrovnika morao je biti zasnovan na dvije datosti: ugroženosti grada potresima i njegova statusa spomeničke cjeline najviše vrijednosti. Zahtjevi koji proizlaze iz ta dva zahtjeva mogu se u provedbi iskazati kao proturječni: vrijednost spomenika nalaže strogo poštivanje i očuvanje njihove izvorne strukture i oblika, a njihovo konstrukcijsko osiguranje od najjačih potresa ... velike zahvate u korpusu građevine“ [16, str.6]. Obnova je tekla u neprekinutoj suradnji stručnjaka ‒ projektanata arhitekata i građevinskih inženjera, povjesničara umjetnosti, konzervatora, arheologa i gradskih službi kao investitora, a tijekom radova i izvođača i nadzornih inženjera. U projektima je postignuta skladna ravnoteža interesa investitora i njegovih potreba za buduće namjene građevina, stajališta povjesničara umjetnosti za očuvanjem povijesnih i umjetničkih vrijednosti zgrada, arhitekata za oblikovanjem obnavljanih prostora i građevinskih inženjera za postignućem povećane otpornosti zgrada bez uklanjanja povijesnog tkiva uz minimalne (uglavnom nevidljive) konstrukcijske zahvate. U deset godina obnove obnovljene su kapitalne građevine u Starom Gradu: Knežev dvor, katedrala, zgrada općine, kazalište Marin Držić, gradska kavana i kino, muzička škola, osnovna škola, žitnica Rupe, tvrđava Revelin, tvrđava sv. Ivana, nekoliko „palača“, sklop zgrada na Gundulićevoj poljani u gradskoj jezgri, sva tri gradska zvonika, franjevački samostan Rožat u Rijeci dubrovačkoj, franjevački samostan u Slanom i dr.
Mnogo godina nakon obnove Dubrovnika u medijima i stručnoj javnosti pojavila su se dva oprečna stajališta: a) da je obnova bila vrlo uspješna, kako organizacijski tako i u smislu poštivanja konzervatorskih zahtjeva i b) da su građevinari „zabetonirali Dubrovnik“ i na kulturnim spomenicima počinili štetu pa da su se zbog tih zahvata na građevinama pojavila nova oštećenja. Obje teze ponovljene su u komentarima pojedinih stručnjaka u medijima u raspravama o budućoj obnovi i nakon potresa u Zagrebu 22. 3. 2020.
Nesporno je da su svi arhitektonski i građevinski zahvati na spomenicima kulture nakon potresa u Dubrovniku provedeni uz suglasnost najvećih tadašnjih autoriteta u zaštiti baštine, restauratora i arheologa (M. Prelog, N. Grujić, V. Marković, D. Stepinac, M. Planić ‒ Lončarić, A. Badurina, K. Horvat, J. Stošić, E. Pohl, H. Malinar), a ne samovoljom projektanata i izvođača. Nakon zagrebačkog potresa 22.3.2020. upravo je Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske „upozorilo na bogato iskustvo struke vezano za obnovu Dubrovnika nakon potresa 1979. godine, koja je uspješno provedena“. Neutemeljene su kritike [20] da primjerice „složeno kameno tkivo Kneževa dvora nije ostalo pošteđeno nekih vrlo radikalnih intervencija čije posljedice nisu bile ili nisu mogle biti u potpunosti sagledane“ ili kako „zbog ukrućivanja građevine ... manja podrhtavanja ili slijeganja terena ne distribuiraju sile ravnomjerno (!) što za posljedicu ima pucanje pojedinih zidova i dijelova kamene plastike.“ Ili kako je ubrzano propadanje kamene plastike povezano sa zamorom materijala (!) i čestim seizmičkim aktivnostima manjih intenziteta. Također je neosnovano stajalište [20] kako će se „razmjeri dugoročne štetnosti ishitrenih konzervatorsko-restauratorskih radova koji su provedeni bez dostatne svijesti o krhkosti ovog prvorazrednog kamenog spomenika potpuno moći obuhvatiti tek u desetljećima koja slijede“.
Područje Hrvatske od 1916. do 1996. pogodilo je osam razornih potresa. Za preostalih sedam vidi članak Osam razornih potresa u osamdeset godina u Hrvatskoj.
LITERATURA
[14] Knežević, S., ur. 1989. Obnova Dubrovnika 1979–1989. Zavod za obnovu Dubrovnika. Dubrovnik.
[15] Nadilo, B. 2013. Skupa i dugotrajna obnova uoči ratnih razaranja. Građevinar. 65. 8. 782‒285.
[16] Aničić, D. 1989. Seizmička ojačanja nosivih konstrukcija spomenika kulture u Dubrovniku. U: Knežević, S., ur.: Obnova Dubrovnika 1979‒1989. Zavod za obnovu Dubrovnika.
[17] Aničić, D. 1992. Ten Years of Cultural Monuments Rehabilitation in Dubrovnik. Proceedings of the 10th World Conference on Earthquake Engineering. 19‒25 July 1992. Madrid, A. A. Balkema. Rotterdam. Brookfield. Vol. 9. 5333‒5336
[18] Aničić, D. 1994. Historic Monuments in Zones of High Seismicity: Vulnerability and Stregthening, in: A. Rutenberg, ed.: Earthquake Engineering, Proceedings of the Seventeenth Regional European Seminar on Earthquake Engineering. Haifa Israel. Sep. 5-10,1993. A. A. Balkema. Rotterdam.431‒442.
[19] Aničić, D., Steinman, V. 1983. Seizmičko ojačanje Kneževa dvora u Dubrovniku. U: Mijušković, Slavko, ur.: Kulturna baština Balkana i seizmički problemi. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Titograd. 209‒224.
[20] Ivanović, M. 2016. Obnova Kneževa dvora u Dubrovniku nakon potresa. Mostarijensia. 20. 1-2. 79‒92
